dana predanih siromasima, zaboravljenima, bolesnima -
često, jedini ključ u bravi njihovih vrata, po kojemu računaju vrijeme i doba dana.
MOJ BOŽE, SVE SE MOŽE!
ČASNA,
SVAKA
ČAST!
U brdovitom se Splitu malo i ni-
malo voze bicikli, a ako se i voze
onda je to uglavnom za lijepih da-
na oko Marjana.
Vidjeti ženu, pa još k tome i časnu
sestru kako vozi bicikl (i to onaj
starinski popularan zvan «roguša»
i seljačica») po onom ledu i sitnoj
kišici, kakva je jučer padala kod nas, zai-
sta je rijetka stvar. I vrijedi foto-
grafije. Svaka čast, časna!
Zapisao D.B. u
Slobodnoj Dalmaciji 24.11.2004.
===
I kad nas vapaj zateče u snu,
po žegi sunca ili olujnom vremenu,
kad silina vjetra zaustavlja naše tijelo,
a Duh pobjeđuje nadvladati ga
Dok čupa stogodišnja stabla i vitla zrakom stare krovove,
dok putove naše lišćem i smećem prekriva,
dok korak naš zaklon traži -
Duh će sve pobijediti!
Jer kako Ga susresti, ako Ga ne potražimo?
Kako bez žrtve?
Kako - ako nismo na ulici, na putu, u susret patnji?
Izloženi i predani:
uz skut gladi,
uz postelju bolesti,
i blagoslov nemoći.
Pa kad je ta žrtva još i bezimena - koliko je tek Bogu mila i draga!
----- ("Stoga je provodio vrijeme sjedeći pored ulice i čekajući... da čuje kad Isus prođe." – iz Liturgijske meditacije Samostana sv. Margarite na Pagu)
UMJESTO UVODA
Nakon rada s malodobnim prijestupnicima, u 41. godini života, Bog moj rad usmjeri prema starima i bolesnima, ostavljenima i zaboravljenima.
Približi me ljudima koje sam do tada rijetko zapažala na ulici - pognute i usporene.
Prvih sedam godina kao da sam bila zagledana u njihove živote.
Moja pažnja bude okrenuta prema 380 sudbina okupljenih u jednoj ustanovi.
Vrijeme je izgubilo trajanje, njihova prošlost postala je moja sadašnjost. Predamnom su se nizale priče, običaji, mode, sada utopljene u patnju odvajanja, bolesti i nemoći.
Baš u to vrijeme počele su se aktualizirati teme o eutanaziji, gdje sam u jednoj radio-emisiji čula rezultate istraživanja među liječnicima, a pitanje je bilo: da li ste za ili protiv eutanazije.
Sasvim očekivano, ispitanici-liječnici do 50. godine starosti su bili u većem postotku: ZA eutanaziju, a ispitanici-liječnici iznad 50. godine bili su u većem postotku: PROTIV eutanazije.
Ovi ljudi, koji su postali moj novi subjekt rada, ostarjeli i oboljeli sugovornici - odredili su moj profesionalni tijek kojem sam se predala do zadnjeg atoma.
U drugoj ustanovi 1988. godine, gdje su uz civilne djelatnice radile i časne sestre, ubrzo sam zapazila jednu od njih, za koju nikad nisam mogla utvrditi u kojoj smjeni radi, jednostavno - uvijek je bila tu.
Kao i druge djelatnice, došla me je pozdraviti i upoznati, popričale smo malo o problemima i teskoćama naših stanara i ubrzo vidjele da ima mnogo toga u čemu dijelimo zajedničko mišljenje...
Bila je to č.s. Ema.
Nije trebalo proći puno vremena, da vidim, da je uvijek traže, čekaju, odvode, vraćaju, da bih shvatila da ona u slobodno vrijeme odlazi na adrese bolesnika, pomaže im, pomaže njihovim obiteljima, naročito siromasima i napuštenima, uređuje njihove zapuštene prostore i tako uvijek, i tako bez kraja i predaha.
Zanimalo me je, tko su ti ljudi, koliko ih ima, kako im se i koliko može pomoći, dok je istodobno rastao pritisak za smještaj u Dom.
Tako smo 1988. nakon radnog vremena zajedno krenule, obuhvativši uže područje grada – pomagati patnicima.
Naravno, bez naknade.
Išle smo za srcem.
Pričale smo o tome u ustanovi i tako pridobili uz sebe još pet-šest njegovateljica, međutim kako je to bilo bez naknade, one to nisu mogle duže raditi, jer su u slobodno vrijeme, morale tražiti posao da bi pomogle obiteljski proračun.
Hodajući s jedne na drugu adresu, upoznavajući obitelji bolesnika i teških patnika, posebno onih, koji su živjeli u neuvjetnim prostorima, vidjela sam i osobno doživjela radost i prihvaćanje s kojim su nas dočekivali, što je još važnije, uvjerili smo se, da se tim ljudima može pomoći i u kući i da je vrijedno o tome razmišljati.
1995. godine je sazrelo vrijeme za osnivanje Službe za njegu i pomoć u kući, koje vođenje je Uprava Doma povjerila č.s.Emi.
Samozatajna, u skrovitosti sa bolesnima, bez radnog vremena, uz skute patnje, sa velikim srcem dobročinitelja, tamo gdje je najteže, od čega najčešće zaziremo, gdje nitko ne će – ona će: naše Bogatstvo siromašnih. Tako su je, naime, prozvali neki od njenih bolesnika.
Bez intervjua, kamera, promidžbe…
Evo, ja sam odlučila, naše Bogatstvo siromašnih izvući iz njenih potleušica i podruma, osjećajući neodoljivu potrebu, da na ovim stranicama progovorimo o patnji s kojom smo u radu sa starijim i bolesnim osobama neraskidivo vezani, koja je postala sastavni dio našega postojanja, da pokažemo, kako se susreće, živi, dijeli, oblikuje uz Kristovu i u njoj nalazi svoj smisao.
Svatko od njih je jedinstvena i neponovljiva priča, vrijedna ljudske pažnje i ljubavi, svi oni ubrzavaju otkucaje s.Eminoga srca, našeg Bogatstva siromašnih, koje u svako vrijeme i nevrijeme, jednako hita prema njima.
Oni su njena savjest, a ona je, kažu, njihovo Bogatstvo siromašnih.
Velika hvala s.Emi, za divno prijateljstvo i suradnju.
Ne možeš živjeti bez nekoga tko te voli, komu nešto značiš, komu se možeš povjeriti, tko će se za tebe brinuti, kod koga si uvijek dobrodošao.....
.......
U naš svijet ušlo je mnogo hladnoće.
Toliko je ljudi koji se smrzavaju. Nemoj to zaboraviti. Svi ovisimo jedni o drugima..
Daj u svojem ophođenju s ljudima srce i nikoga ne ostavljaj da stoji na hladnoći!
(Phil Bosmans: Živjeti svaki dan)
***
Nitko ne želi ostariti, biti slab, svakome je teško biti ovisan o drugome, biti na teret, bolestan...
Dok se još jaki, susretnemo sa bolešću roditelja, kažemo, da ćemo sve učiniti, kad mi ostarimo i obolimo, da nas djeca odmah stave u dom.
Ali, kad dođe to vrijeme, čvrsto se uhvatimo za vrata svoje sobe i drugih dragih prostora, u kojima smo proživjeli tolike godine, više ili manje zadovoljni, ali na svome!
I, ne damo se!
Ako imamo djecu, želimo ih osloboditi obveza, jer ona rade, skrbe o svojoj djeci, i tako... puno razloga, da se zatvorimo i bol bolujemo u sebi... i tako, dok ne padnemo, dok nas ne svlada...
O tome ne volimo govoriti, o tome šapćemo s prijateljem, susjedom, osobom od povjerenja, za koju znamo, da će šutjeti o našim teškoćama i održati riječ...
I tako, u samoj starosti, osoba od povjerenja, umjesto djece, sad postaje neka pridošlica.
Međutim, najljepše iskustvo je, kad se dogovore roditelji s djecom i pridošlica bude prihvaćen.
Pridošlica je novo lice u obitelji: njegovateljica, medicidnka sestra, časna sestra, kućanica - u svakom slučaju, lice, koje je omogućilo staroj, onemoćaloj osobi, da ostane u svojemu prostoru.
Djeca, koja su na ovaj način riješila problem bolesti i nemoći svojih roditelja, trebali bi ponekad, potajice, slušati roditelje, kako, na koji način, sa koliko zahvalnosti i žara, pričaju o njima, koji su im omogućili, da starost ipak provedu u svojoj kući.
Djeca, naime, često nisu svjesna, da su starom roditelju ispunili najveću, a sigurno i njihovu posljednju želju.
Tu se žrtva i ljubav roditelja i djece, izmjenjuju dubokim osjećajima, do kraja.
Vrijeme je to, kad djeca uzvraćaju roditeljima ljubav, uloženu u njihova djetinjstva, koja su često bila teška i siromašna, gladna i nesretna, ali su uvijek bila ljubljena!
6.listopada 2005.
***
Kao dijete, za vrijeme jela, sjedila sam između pradjeda i djeda. Za velikim ovalnim stolom, tu su bili i roditelji, do njih stariji brat i mlađa sestra.
Četiri generacije zajedno.
Na čelu stola je bio pradjed. i taj raspored je ostao nepromijenjen do njegovoga odlaska. Značilo je to ukazati čast i poštovanje mudrosti, glavi kuće.
Djed je umro na dan, kad sam položila veliku maturu, a pradjed, godinu dana kasnije.
Danas u istom prostoru, za novim stolom, sjede tri generacije
Mrve o' života | Bogatstvo siromašnih | Braniteljima | Hrvati AMAC | HBK | HKR | Glas Koncila | Radio Marija | Issusvci | Zrno//blago 
